Ljudi umiru svakodnevno, katkad ovaj svijet napuštaju na bizarne načine, zatrpani ispod hrpe knjiga, obješeni u odjeći suprotnog spola ili usred telefonskog razgovora. Kako god, za njima ostaje manji ili veći nered, manja ili veća gomila stvari, stvari s kojima rodbina pokojnika nerijetko zapravo ne zna što bi, pa nazove Luukasa Kolbrija koji nudi uslugu uklanjanja eventualnih mrlja i odvoženja neželjenih predmeta. On ponešto od toga proda, a ponešto – fotografije, pisma, dnevnike, “arhiv tuđih sjećanja“ – čuva u beskiselinskim kutijama. Nakon što mu pogiba partnerica, Luukas počinje opsesivno sakupljati sve što joj je pripadalo, gomilajući usput u stanu sve više “emocionalnih dobara“ što ih dovozi s posla. Vješto i uspješno balansirajući na rubu melodrame, Marteen Inghels u ovom hvaljenom debitantskom romanu – u kojem čitamo i izvatke iz dnevnika čovjeka koji je godinama anonimno donirao spermu za umjetnu oplodnju širom zemlje, a sada umire sam – progovara o isprepletanju erosa i tanatosa, o gubitku, žalovanju, osamljenosti, sjećanju i zaboravu.