António Lobo Antunes rodio se 1942. godine u Lisabonu. Završivši medicinu, specijalizirao je psihijatriju. Živio je i radio kao liječnik u Engleskoj, Njemačkoj i Belgiji. Nakon objavljivanja prvog romana 1979. godine, Memória de Elefante (Slonovsko pamćenje), posvećuje se samo književnosti. Godine 2003. dobio je nagradu União Latina za cjelokupno djelo, a 2007. nagradu Camões, najvažniju nagradu za književnost na portugalskom jeziku. Preveden je u dvadesetak zemalja i predlagan za Nobelovu nagradu. Do danas je napisao preko petnaest romana, za koje je višestruko nagrađivan.
Photo credit: The Paris Review
– Dobro Afrika pripada domorocima nije moja gotovo je i da je prodaju Amerikancima ili je iznajme Rusima koji su se odjednom obogatili s nama, mi smo njihovi crnci objašnjavao je moj otac, kao što crnci posjeduju svoje crnce, a ovi opet svoje crnce i tako spuštajući se uzastopno do dna bolesti i bijede, ja na cesti za Corimbu koja nije bila Corimba kao što Mala Samba nije bila Mala Samba ni Velika Samba nije bila Velika Samba, a ni Mussulo nije bio Mussulo, ja na cesti za Corimbu na mjestu gdje su stanovali moji rođaci, gdje su samo ostaci bez prozora i vrata, obrasli putovi, šepavi policijski džipovi, mimika koja predstavlja pokojnika obješena na zidu, ja usred stranaca koji su kupili Angolu, usred otpadaka sa sajma i kartonskih ruševina prema lutkama odjevenima kao vojnici koji su u mene uperili igračke od mitraljeza
– Neću otići, možete se pretvarati da ćete me ubiti ali ja neću otići neću otići jeste li čuli možete činiti što vas je volja ja se odavde neću maknuti.
"